Suvremena abdominalna kirurgija je grana medicine koja se bavi operacijskim zahvatima u području abdomena ( trbuha). Sami naziv vjerojatno dolazi iz latinskog ABDERE što znači SKRITI. Radi se o kirurškoj grani koja je značajno napredovala u posljednjih 50 godina, uz uvođenje čitavog niza novih tehnika i načina operiranja, te primjenu najsuvremenije tehnologije. Ovim kratkim ali nadamo se poučnim tekstom, željeli smo se osvrnuti na upotrebu stranih materijala u abdominalnoj kirurgiji.
Kako joj samo ime kaže ova grana kirurgije bavi se unutarnjim ( skrivenim ) organima, te je kao takva relativno kasno postala predmetom kirurškog rada i izučavanja. Sve do početka 20. stoljeća iskustva kirurga s laparotomijom ( otvaranjem trbuha ) su oskudna, jer su takvi zahvati relativno često vodili neminovnoj smrti pacijenta. Kao oca moderne laparotomije spominjemo Ephraim McDowell-a koji je 1809. godine učinio prvu elektivnu laparotomiju, a ocem abdominalne kirurgije smatramo Christian Albert Theodor Billroth-a kirurga s kraja 19 stoljeća, koji je po prvi put izveo opsežne kirurške zahvate iz područja abdominalne kirurgije ( operacija Billroth I i II ).
S obzirom na relativno kratku povijest abdominalne kirurgije, upotreba stranih materijala kod operacijskih zahvata u području trbuha ima relativno kratku povijest. Unatoč tome nemoguće je zamisliti ovu granu kirurgije bez upotrebe mehaničkih šivača ili staplera, polipropilenskih ( plastičnih ) mrežica i njihovih podvrsta kao i upotrebe različitih vrsta električnih uređaja kojima se smanjuje gubitak krvi tijekom operacijskih zahvata ( različite vrste ultrazvučnih rezača ). Treba napomenuti da strani materijal u abdominalnoj kirurgiji čine i različite vrste resorptivnih i neresorptivnih konaca koji služe reparaciji dijelova probavne cijevi ili uspostavljanju spojeva ( anastomoza ) među različitim dijelovima šupljih i solidnih unutarnjih organa.
Ukratko ćemo se osvrnuti na svaki od spomenutih stranih materijala.
Mehanički šivači ili stapleri služe mehaničkom formiranju spojeva među različitim dijelovima unutarnjih organa. Zasnivaju se na principu sitnih metalnih klipsi postavljenih u nekoliko redova uz pomoć aplikatora na ranije minuciozno pripremljeno tkivo. Stapleri su uvelike olakšali formiranje anastomoza, te omogućili njihovo postavljanje na ranije teško dostupna mjesta ( niski rektum, jednjak). Prednost im je relativno lagana aplikacija, kao i čvrstoća anastomoze koja se formira. Nedostaci su povezani prvenstveno uz činjenicu da je svako tijelo drugačije. Tkiva koja se spajaju različita su od jedinke do jedinke, te im samim time treba pristupiti personalizirano. Nažalost, postoji relativno mali broj različitih staplera koje smo primorani koristiti za sve vrste tkiva. Ruke kirurga, kao i osjet opipa uvelike utječu na izbor staplera, a u najdelikatnijim situacijama, kirurzi se i dalje oslanjaju na formiranje anastomoza rukom uz pomoć kirurškog konca.
Polipropilenske ( plastične ) mrežice koriste se u kirurgiji hernija. Same mrežice nisu mehanička prepreka nastanku hernije, već služe izazivanju reakcije tkiva na koje su postavljene. Tkivo urasta u pore mrežice te formira blok kojim se onemogućuju nove hernijacije. Primjena mrežica započinje 60-ih godina prošlog stoljeća, te su do danas izumljene različite podvrste. Zajednička osobina svih mrežica je značajno smanjenje recidivirajućih hernija, te primjena kod takozvanih TENSION FREE tehnika. Posebnu podvrstu čine biološke mrežice koje se koriste kod težih slučajeva, pretilih osoba i kod pacijenata koji ne podnose polipropilen. Polipropilenske mrežice se za razliku od bioloških mrežica u pravilu ne mogu plasirati izravno na unutarnje organe.
Električne uređaje ne možemo smatrati pravim stranim materijalom jer se po završetku operacijskog zahvata ne zadržavaju unutar tijela. Ipak, zbog učestalosti njihove upotrebe potrebno ih je kratko opisati. Radi se o uređajima koji na principu ultrazvučnih valova omogućuju zavarivanje malih krvnih žila i njihovo rezanje praktično u jednom potezu. Izgledaju poput pištolja s dugom cijevi, koja na kraju ima mala kliješta. Zatvaranjem kliješta oko tkiva omogućuje se stvaranje visoke temperature i zavarivanje krvnih žila, te potom i njihovo rezanje u istom aktu. Unatoč primjeni ovih uređaja, kirurzi i dalje magistralne krvne žile koje je potrebno žrtvovati tijekom zahvata podvezuju ručno uz pomoć ligatura. Treba imati na umu da je upotreba ovih uređaja uvelike povećala sigurnost izvođenja operacijskih zahvata, omogućila brže izvođenje zahvata kao i dosezanje ranije teško dostupnih mjesta. Sve ovo rezultiralo je manjim intraoperacijskim gubitkom krvi, te kraćem izlaganju pacijenata svim rizicima anestezije.
Zadnji, ali ne i posljednji strani materijal koji se koristi u abdominalnoj kirurgiji su konci. Upotreba različitih vrsta konaca stara je koliko i sama kirurgija. Koriste se u svrhu formiranja anastomoza među šupljim i solidnim organima, ali i za zatvaranje same abdominalne šupljine. Većina kirurga će u najkompliciranijim slučajevima posegnuti za ovim najprimitivnijim stranim materijalom. Konci pružaju kirurgu veliku mogućnost izbora, primjenu točno određene vrste konca na točno određenoj abdominalnoj lokaciji uz reguliranja čvrstoće vezanja. Konci omogućuju da se kirurg prilagodi svakom tkivu. Pružaju mu sigurnost i plastičnost. Zbog svega navedenog uvijek će imati zajamčen prostor u abdominalnoj kirurgiji, neovisno o iskoraku znanosti i tehnologije.
Ovim kratkim osvrtom željeli smo skrenuti pozornost na strane materijale u abdominalnoj kirurgiji, te Vas potaknuti na istraživanje prije samog operacijskog zahvata. Informirajte se o vrsti stranog materijala koji Vam se aplicira jer on postaje sastavni dio Vašeg organizma. Ne ustručavajte se postaviti pitanja svom operateru. Radi se o Vama, te su ovakve krucijalne informacije put koji vodi u stvaranje povjerenja između pacijenta i operatera. Upravo to povjerenje ključ je pozitivnog ishoda operacijskog liječenja.
